Da bi određena ponašanja mogli okarakterizirati kao vršnjačko nasilje, stručnjaci smatraju da mora biti prisutno nekoliko obilježja (Coloroso, 2004).
Prije svega, mora postojati namjera da se druga osoba povrijedi, odnosno da joj se nanese neki oblik štete. Može se raditi o nanošenju fizičke ozljede, o emocionalnom povređivanju ili čak nanošenju socijalne štete pokušajima da se osoba izoluje iz društva. S druge strane, ako neko bez svjesne namjere nekoga povrijedi svojim riječima ili zbog neopreza sruši drugog učenika na hodniku, tu situaciju nećemo smatrati vršnjačkim nasiljem.
Sljedeći važan element koji je prisutan kod vršnjačkog nasilja je neravnopravnost moći u odnosu između žrtve i počinitelja nasilja. Moć ne proizlazi samo iz fizičke snage. Počinitelj može biti fizički snažniji i razvijeniji, ali i stariji, popularniji u razredu i sigurniji u sebe od žrtve. U značajnom broju slučajeva vršnjačkog nasilja prisutno je više od jednog počinitelja.
Za razliku od svakodnevnih sukoba, vršnjačko nasilje je ponavljajuće i trajno, odnosno žrtve žive s prijetnjom da će se ono ponoviti. Unatoč čestom i trajnom doživljavanju različitih oblika vršnjačkog nasilja, mnoge žrtve zbog prisutnog straha ne prijavljuju nasilje i ono se nastavlja.
KAKO PREPOZNATI VRŠNJAČKO NASILJE?
Kao prijatelj, roditelj ili učitelj, nismo uvijek u mogućnosti biti uz dijete i primijetiti sva ponašanja koja ih možda uznemiruju. Međutim, na temelju njihovih ponašanja možemo posumnjati da se u njihovom svijetu nešto promijenilo i da nešto nije u redu. Svojim ponašanjem osoba nam može slati poruku da joj je potrebna pomoć, čak i kada riječima to nije spremna učiniti.
Neka od ovih ponašanja mogu biti pokazatelji da su djeca postala žrtve vršnjačkog nasilja: često se boje odlaska u školu i odbijaju ići u školu, žale se da su bolesni da bi mogli ostati kod kuće, mogu dolaziti kući s potrganom odjećom, oštećenim školskim knjigama ili bez svojih stvari, a roditelji mogu početi primjećivati neobjašnjive modrice, ogrebotine i porezotine, može im početi „nestajati“ novac koji su im roditelji dali za ručak ili džeparac, u školi sami provode odmor, dijete je povučenije nego inače, nesigurno u sebe, anksiozno, napeto, depresivno ili čak agresivno prema drugima. Roditelji ponekad mogu primijetiti i promjene u svakodnevnim rutinama, na primjer, dijete ili mlada osoba može prestati jesti, imati glavobolje, poteškoće sa spavanjem ili noćne more.
Korak ka rješavanju nasilja jeste otvoren razgovor sa djetetom
Ukoliko se dijete ohrabri i povjeri roditelju da ga neko zastrašuje ili da je doživjelo neki oblik nasilja, potrebno je da ga roditelj sasluša, bez prekidanja i minimiziranja onoga što se desilo, da ga uvjeri da je ispravno postupilo što se povjerilo, da ono nije krivo za to što mu se dešava, te da za nasilno ponašanje ne postoji opravdanje i da niko ne zaslužuje da bude žrtva nasilja. Naročito je važno ne ohrabrivati ga da se samo odupre nasilju tako što će uzvratiti, već ga posavjetovati da potražiti pomoć nastavnika, školskog pedagoga ili psihologa.
Pored razgovora potrebno je dijete podučiti i nenasilnom rješavanju problema tako što će se sa djetetom razmotriti problem i potaknuti ga da razmisli šta se može desiti ako se nasilje koristi za rješavanje problema, a šta ako se problem riješi bez nasilja. To će mu pomoći da uvidi kako nasilje nije poželjan izbor.
Također, roditelji pohvaljivanjem, ohrabrivanjem i podržavanjem djeteta trebaju jačati njegovo samopouzdanje, te jačati njegove socijalne vještine koje će mu pomoći da se zauzme za sebe i smanji vjerovatnost da postane žrtva nasilja jer i nasilnici samopouzdano i jako dijete najčešće ostavljaju na miru i biraju ranjiviju žrtvu.
https://zurnal.info/clanak/savjeti-za-roditelje-kako-prepoznati-vrsnjacko-nasilje/19628
https://www.linkedin.com/pulse/kako-prepoznati-vr%C5%A1nja%C4%8Dko-nasilje-olivera-%C4%91oki%C4%87